Kolumna | Vedrana Rudan o štrajku: “Ako išta u ovoj septičkoj jami vrijedi, to su naši zdravstveni djelatnici…”
Izvor: riportal.net.hr
Poznata riječka spisateljica Vedrana Rudan ne prestaje oduševljavati (ili šokirati) svojim britkim tekstovima koje redovito objavljuje na svom blogu. Ovoga puta, Vedrana se osvrnula na aktualnu temu štrajka zdravstvenih djelatnika, ali i na stanje u državi koje je do njega dovelo.
Vedrana ovoga puta piše iz, nažalost, perspektive pacijenta koji se iz prve ruke uvjerio u to kako je biti zdravstveni djelatnik u Lijepoj Našoj…
Cjelokupni tekst donosimo u nastavku:
“Onkološki pacijenti u raljama Cezara
Određeni broj zdravstvenih radnika kreće u rat za veću plaću. Dugo su preklinjali svoje gospodare da im dignu plaće, Plenković je danas rekao da je štrajk nepotreban, sve se moglo postići dogovorom. Sindikat uzalud ponavlja da od veljače pokušavaju doći do dogovora.
Sjetimo se koliko je Plenkoviću trebalo da se sa samim sobom dogovori da hrvatskim političarima enormno poveća plaće. Naš Veliki vojskovođa objasnio nam je da će taj zločin ukinuti korupciju u Hrvatskoj. Svatko tko živi ovdje. a ima namjeru čitati naše portale. trebao bi u pričuvi imati vrećicu za riganje.
Plenkovićeva teza zvuči cinično, prostački i bešćutno. Ali ovo što se događa danas… Napoleon Debeli i ekipa nam po svom sudu diskretno, po mom krajnje vulgarno stalno ponavljaju kako će, bez obzira na štrajk, onkološki bolesnici dobiti sve što im treba.
Poruka je jasna. Zdravstveni radnici štrajkaju nimalo ne vodeći računa o potrebama nas najugroženijih, nas koje izjeda rak. Ispada da su štrajkaši neodgovorna gadna bića kojima je jedino na umu lova i potreba da pobije najteže pacijente.
Pitam se, dok Aleksandar Debeli bez previše razmišljanja kupuje tenkove koji koštaju milijune eura a koje može u prah i pepeo pretvoriti dron vrijedan sto eura, da li u tim trenucima Atila Plenković koji nikad nije omirisao ni dron ni tenk ni avion, krv još manje… Je li Džingiskan pomislio koliki bi životi onkoloških bolesnika mogli biti spašeni da se kupio jedan tenk manje.
Cezaru se živo jebe za zdrave građane Hrvatske, o onkološkim bolesnicima ništa ne zna. Nas političari izvlače kao asa iz rukava kad treba pljuvati po zdravstvenim radnicima. Umjesto da rade za bijednu lovu, šute i brinu o nesretnicima oni žele zarađivati dovoljno da bi preživjeli. Zločinci!
Nemam riječi koliko mi se gadi ova prljava igrica. Danas su na svim ekranima i portalima ugledne zdravstvene Plenkovićeve podguzne muhe. “Umiruju” nas umiruće. Govornici u sivim odijelima će taj dan kad bude štrajk o nama posebno brinuti.
Na moju veliku žalost dio sam ekipe koja često hodočasti po bolnicama, leži na kojekakvim aparatima i gleda u glave sestara koje bespomoćno pokušavaju u moju žilu uvući iglu. U svojoj predanosti idu tako daleko da mi u žilu uvlače dječju iglicu, čak mi vatu ponekad učvrste dječjim flasterom pa mi se na ruci smiješi medvjedić.
Znam da mafija koja vlada Hrvatskom ne obilazi prostore u kojima dobivamo kojekakve infuzije osim kad su izbori pred vratima, mislim da ne čak ni tad. Nemaju oni za to ni živaca ni želuca. Ja sam u takvom prostoru u Rijeci dobila infuziju pred nekoliko dana. Oko mene “onkološki bolesnici” koji su danas čitav dan bili medijske zvijezde.
Otrov teče kroz plastiku, sestre kuckaju po žilama u nadi da će ih omekšati, nemoćnim ljudima dodaju vrećice za povraćanje, brišu im usta. “Fotelje” na kojima ležimo su u raspadanju. “Čeka se donacija”, rekoše mi. Pitam se, uzalud, kako to da imamo za tenkove, avione i oružje svih vrsta a nikako da nađemo dobročinitelje koji bi, kako bi rekli naši političari, “nama najugroženijima” kupili fotelju obloženu plastikom, ne kožom.
U kutu prostorije hrpa kostiju, mladić od dvadesetak godina, pokušava se uz pomoć očajne majke i medicinske sestre popeti na “fotelju”. Dok to gledaš čini ti se da ne spadaš tu, ti si sama legla, sestra je našla žilu, daleko sam ja od te faze u koju ću ući ali ne još, ne još… Pa ipak ti se “zdravoj” srce cijepa.
Svi mi teško ili manje teško bolesni znamo da ako išta u ovoj septičkoj jami vrijedi to su zdravstveni radnici i da nema te love koju im ne bi trebalo dati za posao koji obavljaju. Neće je dobiti. Car Plenković ubija još ono malo zdravstvenih radnika koji nisu brisnuli iz ove herojske, ratničke velesile.
Jadno, bijedno i tužno. Štrajkaši i njihove kolege su jedina bića u Hrvatskoj koja nas na smrt osuđene svojim osmijesima hrabre da izdržimo pakao kroz koji prolazimo.
Sigurna sam da kad bi netko nas pitao jesmo li na njihovoj strani, svi bismo bili. Tko nas što pita?
Građanke i građani Hrvatske već trideset godina u sebe primaju hadeze kemoterapiju a rak u nama buja. Jesu li krivi doktori ili pacijenti?”
